16.7.18

Ice Cream Dress in Venice

Za neke ljude putovanja su divna i opuštajuća iskustva od momenta kad počnu da se pakuju, do povratka kući. Ja nisam jedna od njih.


Kod mene sve obično ide u trku. Počne tako što rezervišem put, isplaniram ga, sašijem nekoliko komada odeće koje ću tamo nositi, a onda otprilike nedelju dana pred polazak me nazovu iz agencije da mi jave kako se putovanje otkazuje. Bez šale! Nije mi ovo prvi put... Ali više se ne nerviram. Nema vajde od toga. Put je put, ma gde god bio. Zato, samo se prebacim na drugu destinaciju, prebrojim dane do polaska i opet sednem za mašinu. Tako se desila Venecija i ova slatka haljina. I još jedna, ali o njoj drugom prilikom...


Nekako, mislim da sam Veneciju sama prizvala. Par godina unazad je gledam na fotografijama, stalno sa razmišljanjem da će jednom i ona doći na red. Jednom... A onda sam u martu kupila ovaj pamučni materijal. Kroz glavu mi je odmah prozujala Italija, ali sam tu misao samo zabašurila negde i nastavila dalje. Zabašurila misao, zabašurila tkaninu. Jer, kao što to obično biva sa materijalima koji mi se mnogo dopadnu, tako je i ovaj završio na gomili "savršenih, koje čekaju podjednako savršeni kroj". 



Kad se izdešavalo gore pomenuto sa planiranim putovanjem i kad je nam je ponuđena Venecija kao zamena, sve je kliknulo. Kao puzle koje se uklapaju. Odmah sam se setila sladoled tkanine, a kao kroj mi je prvi na pamet pao 9005 iz Burda Moden magazina 06/1979. Ovaj model šila sam već ranije, tako da sam znala da sa njim nema greške.


I zaista! Kad sve preračunam, sašila sam ga za par sati. (Kažem "preračunam", jer radim, pa vreme za šivenje bukvalno moram da kradem od onih slobodnih par sati koji mi ostanu kad se vratim s posla...) Najteži deo šivenja bio je porub. Radila sam ga ručno, naravno, jer volim da odeća koju nosim izgleda skuplje. Ja volim, moja leđa ne. Dva sata u istom položaju boooli. Ali isplati se.


Sav bol, jurcanje oko priprema, zaboravila sam onog trenutka kad sam kročila na tlo Venecije. Zaista ne znam što sam je toliko odlagala. Ustvari znam, svi oni koji nikad nisu bili u njoj su mi pričali kako neprijatno miriše, prepuna je lopova i pravaranata, skupa je, izvikana... Možda nečija očekivanja i utisci jesu takvi, moji definitivno ne. 


Verovatno je to zato što je meni od početka bilo bitno samo da promenim sredinu. Takođe, ovaj put sam rešila da usporim i odmorim se od jurcanja i obilaženja znamenitosti. Sve je to divno i sjajno, ali želela sam da uživam, a usput, ako može vidim pravi život. Onaj koji se ne odvija na trgu Sv. Marka. U prevodu, to je značilo što više zavlačenja po uskim uličicama. 



Takođe, htela sam i pravi venecijanski kapućino u lokalnom kafeu, tamo gde nema turista. I našla ga u Baru da Fiore!  Sve sa uspavanim konobarom, bakicama, koje su svratile u povratku sa pijace da prozbore po koju i sviračem, koji nam se predstavio kao na koncertu, isto tako odsvirao tri predivne, stare, italijanske pesme, pokupio par novčića i produžio do obližnje prodavnice sa vintidž garderobom. Kao na filmu. S jedne strane, pomalo mi je žao što sve to nisam fotografisala, bilo je magično... A opet, s druge mi je drago što nisam. U nekim momentima je bolje samo uživati bez škljocanja. Čini mi se da tako duže ostaju da žive u našim sećanjima. Kad se prepustimo i uživamo u trenutku...
















5 коментара:

  1. Lepa je haljina!!! Materijal je preinteresantan! I idealno se uklopio u ambijent, dobra misao... :D:D:D
    A slike su odlične, možda ja nagovorim mog muža i kumove da i tamo zađemo... :)

    ОдговориИзбриши
  2. Jako lepa haljina i savrseno ti stoji, a u tome je i sustina kada sijemo za sebe.:-)
    Sve pohvale za fotografije!

    ОдговориИзбриши
  3. Predivno je sve, i haljina, i ti, i Venecija i fotografije! :)
    <3

    ОдговориИзбриши